U okrilju muze Klio

polis Polis ulazi u dvadesetu godinu svog trajanja. Tokom protekle dve decenije nastojali smo da steknemo profilisanu publiku koja ima poverenja u naše izdavačke kriterijume. Zato je dijalog sa čitaocima, kao i sa stručnom i univerzitetskom javnošću bio naš primarni zadatak. Shvatili smo ga kao  uključivanje foruma čitalaca u različite vidove promocije novih izdanja u ovoj biblioteci i njihovo učestvovanje u našim projektima u formi tribina, okruglih stolova i debata. Pre svega,  bio je to neprekinuti način provere onoga što smo radili.

Iz ovogodišnjih postignuća biblioteke Polis – počev od posebnog izdanja Svakodnevnog života u srednjem veku na engleskom jeziku (Marko Popović, Smilja Marjanović-Dušanić, Danica Popović), i prevoda Istorije privatnog života Marka Popovića, Miroslava Timotijevića i Milana Ristovića na ukrajinski (Tempora, Kijev) – pominjemo i izdanja koja nastavljaju prilog izdavačke kuće Klio velikom jubileju stogodišnjice Prvog svetskog rata. Kapitalnom izdanju Srbi 1903-1914: Istorija ideja  (priredio Miloš Ković) , dodajemo zbirku eseja danas verovatno najboljeg poznavaoca ovog perioda, engleskog istoričara DŽona Rola pod nazivom Put u Sarajevo čiji je izbor posebno sačinjen za srpsku čitalačku publiku.

Posebno ističemo suvereni pregled Istorija kapitalizma nemačkog istoričara Jirgena Koke, koji predstavlja kritički prikaz nastanka i stanja za sada jedinog planetarnog ekononskog režima. U ovoj knjizi Koka objašnjava ne samo nastanak i širenje kapitalizma u modernom dobu  počev od 19 veka. već i njegovu globalnu ekspanziju u 20 veku. Značaj ovog dela može se sagledati i u tome što autor, inače jedan od vodećih poznavalaca ove teme, ne posmatra samo procese razmene (trgovine) i industrijalizacije nego istovremeno i trajne promene radne i životne sredine koju je doneo kapitalistički sistem.

ISTORIJA-ARAPSKIH-NARODAIpak, izdvojićemo nesumnjivo globalno najprovokativniju, a u našim predlozima za čitanje vodeću temu. Reč je o znamenitom delu Istorija arapskih naroda Alberta Huranija.  Ono predstavlja celovit pogled na istoriju Arapa koji seže u prošlost sve do formativnog perioda islama, prateći njihov povesni razvitak do naših dana. Uzorna naučnička akribija, znalačke interpretacije i sasvim nesvakidašnja erudicija utkane su u stranice ove obimne studije, koja se bez previše razmišljanja može nazvati krunom plodonosne karijere jednog od vodećih istoričara Bliskog istoka minulog stoleća. Njena vrednost ne leži samo u sveobuhvatnosti, već i u inovativnom pristupu tematici; drugim rečima, autor je pokazao sposobnost da sakupi obilje materijala i da ga organizuje u koherentan narativ, ali i da ga sistematizuje tako da u prvi plan dođe suštinsko prožimanje kulturnih, verskih, ekonomskih i, u najširem smislu, društvenih činilaca, na osnovu kojih se može pratiti i bolje shvatiti razvoj arapsko-muslimanskih zajednica kroz vekove. Metodološki raskorak u odnosu na sinteze „staroga kova“ jeste to što će učiniti ovu knjigu izazovnom i podsticajnom za studente i upućenije čitaoce, s tim da dinamika Huranijeve pripovesti i njegov nenametljivi stil mogu privući i pažnju šire čitalačke publike.

Pojava Istorije arapskih naroda na srpskom jeziku bremenita je naročitom simbolikom. Ove godine, naime, Katedra za orijentalistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu obeležava 90. godišnjicu postojanja i rada ‒ u čast tog velikog jubileja, izdavačka kuća Klio će početkom decembra objaviti zbornik prigodnih tekstova posvećenih stvaralaštvu koje tretira najšire shvaćeni pojam „Orijenta“ sa verske, istoriografske, kulturološko-antropološke i književne tačke gledišta. Štaviše, sveobuhvatno delo Alberta Huranija poslužiće kao osnova i podsticaj za prevođenje drugih naslova koji se bave različitim aspektima duge i turbulentne prošlosti arapske ekumene, što deluje osobito značajno u svetlosti dramatičnih zbivanja na tom prostoru poslednjih godina. Po svojim intelektualnim dometima, jasno formulisanim idejama i prijemčivom stilskom uobličenju, Istorija arapskih naroda predstavlja idealan medij komunikacije između šire i stručne javnosti, zbog čega se može očekivati da će udahnuti novi život diskusiji o arapsko-muslimanskom svetu u ovoj sredini.

Izbor ove teme kao stožerne u našoj ovogodišnjoj produkciji otkriva osnovnu nit koja vodi izadavačku politiku istorijske biblioteke Polis. Svako naše novo izdanje ne iscrpljuje se prevodom i objavljivanjem jednog zanimljivog naslova. Naprotiv, život naših knjiga počinje kada se one nađu pred čitaocima, probude i pokrenu diskusiju, otvorene razgovore i razmene ideja. Zato je otvaranje teme vezane za arapski svet u ovom trenutku više nego provokativno – ono se postavlja kao jedno od ključnih pitanja za razumevanje današnjeg geopolitičkog trenutka. Promišljanje tema koje ova knjiga nameće sagovornicima je način da razumemo Huranijev svet, ne samo kao narativ o „drugosti“, već pre svega, kao način da se zapitamo o trenutku u kojem živimo.

Smilja Marjanović Dušanić
urednica edicije Polis

Zaokruženje jednog islamološkog projekta (II)

Drugi deo pogovora za knjigu Oksfordrka istorija islama

aya-sofia

Izvor: pixabay.com

Na prostoru idejno i vrednosno definisanom dubinskom misijskom motivacijom, Oksfordska istorija islama uspeva ne samo da bude vrhunsko delo kolektivnog naučnog znanja i pameti, već povremeno čak i izlazi van predela zadatog pogleda na svet, produktivno se otvarajući za izazovna pitanja koja u vezi s islamom u svetu savremenost nameće, a budućnost traži odgovore. Nije, svakako, stvar kurtoazije zapažanje jednog od prvih prikazivača ove knjige u stručnoj javnosti, poznatog nemačkog orijentaliste Vernera Endea (Die Welt des Islams, 42,1, 2002, 126–127). Ende, naime, primećuje da je delo posvećeno dvojici promotora muslimansko-hrišćanskog zbližavanja, „graditelju mostova od čelika i od uzajamnog razumevanja“, Hasibu Sabagu, i „naučniku i pioniru u muslimansko-hrišćanskom dijalogu“, Ismailu al Farukiju, a podseća i na to da je Džon Espozito direktor Centra za muslimansko-hrišćansko razumevanje, da bi diskretno izneo utisak kako je u pojedinim autorskim prilozima primetan odraz želje da se doprinese unapređivanju muslimansko-hrišćanskog dijaloga. Odličan poznavalac i pronicljivi analitičar prilika u savremenom islamskom svetu, V. Ende ne propušta da svoje meritorno zapažanje o dimenziji „dijaloške“, metanaučne svrhovitosti projekta Džona Espozita i saradnika hitro snabde ogradom, da njeno postojanje nikako ne dovodi u pitanje naučno dostojanstvo i pozitivnu ocenu izdanja. Ako se tako može reći, Oksfordska istorija islama jeste „knjiga s tezom“, ali bez bilo kakvog traga nametljive tendencioznosti, a još manje eventualnih posledica podleganja izazovima proizvoljne selektivnosti u predstavljanju pojedinih aspekata opsežne i složene tematike kojoj je posvećena. Uostalom, svaki pažljivi čitalac u to će se i sam lako uveriti. A čitaocu ova sadržajna sinteza dostignutog stepena naučnog znanja o islamskoj istoriji i civilizaciji pruža, odista, mnogo.

S obzirom na to kako je zamišljena, koncepcijski široko postavljena i timski skladno realizovana, Oksfordska istorija islama mogla je s punim pravom, i možda tačnije, biti naslovljena, recimo, „Oksfordska istorija islamske civilizacije“, ali to je već deo stare orijentalističke (i ne samo orijentalističke) raspre o najprimerenijem naslovljavanju ovakvih sveobuhvatnih pregleda istovremeno istorijskog puta i geografski razuđenog „cvetanja islama i kao vere i kao civilizacije“, kako se u „Uvodu“ izražava sâm Espozito. To nije neko veštačko akademsko pitanje ili cepidlačenje, već je u najtešnjoj vezi s određenim kategorijalnim, teorijskim, pa i filozofskim pitanjima disciplinarne samorefleksije, ali i spolja upućivane kritike. U njegovo razmatranje ovde, dakako, nije umesno upuštati se, ali je potrebno napomenuti da islamološka sklonost ka sinkretičnosti, žestoko osporavana u vreme uzleta uske i rigorozne „specijalističke naučnosti“, a reafirmisana ulaženjem u razdoblje „postteorijske“ težnje (i potrebe) za celovitim (pre)osmišljavanjem sveta i odnosa u njemu, nije primarno bila posledica nekakve ateoričnosti ili metodološkog konzervativizma, premda je bivalo i toga, već je ishodila iz kompleksnosti i sinkretičnosti predmeta kojim se islamološka orijentalistika istraživački bavila. Nije bez interesa napomenuti da su se i dvoje uglednih sastavljača odličnog Istorijskog rečnika islama (Dictionnaire Historique de l’Islam, Pariz, 1996), Žanin i Dominik Surdel dvoumili oko naslova svoga dela, prvobitno namerni da ga krste jednostavno „Rečnik islama“. Na kraju su se, ipak, na način uvrežen u orijentalističkoj tradiciji, skromno privoleli staroj dobroj istoriji, i sami svesni da njihov sadržajni priručnik daleko prevazilazi granice njenog tradicionalnog poimanja. Ali to se, danas, verovatno već i podrazumeva.

holy-quran

Izvor: pixabay.com

Objašnjavajući, u „Predgovoru“ Oksfordskoj enciklopediji modernog islamskog sveta, zašto je odabran atribut „islamski“, a ne „muslimanski“ („Muslim World“), Džon Espozito je, uz naučnu argumentaciju u prilog usvojenog rešenja, sasvim zdravorazumski i nadasve tačno primetio da kolegijalna javnost nikad ne bi bila do kraja zadovoljna, ma koja varijanta da je primenjena. Pred naslovnom „kvadraturom kruga“, ista logika može se primeniti i na Oksfordsku istoriju islama. Bitnije je, ipak, bogatstvo koje se unutar njenih korica nudi, ali i krije.[1] Konstatacijom da se krije želi se skrenuti pažnja na potrebu da se ova knjiga čita pažljivo, s punom koncentracijom. Ona to zaslužuje, ali i iziskuje. Espozito u „Uvodu“ naglašava da je Oksfordska istorija islama pisana za običnog čitaoca, ali da se obraća i stručnjacima, a da je namera sastavljača bila da se u njoj „najbolja naučnost predstavi čitkim stilom“, upotpunjenim širokom zastupljenošću ilustracija. Što se ilustrativnog materijala tiče, koji je iz objektivnih razloga u izdanju na srpskom jeziku mogao biti samo delimično reprodukovan, postignut je pun pogodak i on zaista prevazilazi nivo ilustrativnosti, funkcionalno urastajući u organsko jedinstvo informativne i saznajne delotvornosti teksta. Valja reći da je i na planu čitljivosti i razumljivosti islamološkog diskursa, namenjenog širokom krugu čitalaca, ostvareni rezultat pretežno u skladu sa urednikovim željama. Ipak, nije na odmet dodatno podstaći čitaočevu pažnju, jer je velikim delom reč o tematici i pojmovnom aparatu, koji našem prosečno, pa i natprosečno obaveštenom čoveku nisu naročito bliski, a ima i važnih oblasti saznanja (npr. o islamu u Kini, Jugoistočnoj Aziji, u Africi) koje se na sistematski način prvi put uvode u njegov intelektualni vidokrug. Višenacionalni sastav autorskog kolektiva, kojim se, kao što je pomenuto, Espozito diči, i koji je stručno nesumnjivo ujednačeno kompetentan, na planu izražavanja engleskim jezikom iskazuje određenu meru ideolekatske raznolikosti. Ispoljavanje individualnih jezičko-stilskih osobenosti razumljivo je, neizbežno, a samim tim i očekivano u svakom kolektivnom izdanju, čak i kad je svim autorima maternji, odnosno prvi jezik (u ovom slučaju engleski) zajednički. Kod pojedinih naučnika, međutim, koji etno-jezički ishode iz neengleskih/neameričkih sredina, uprkos suverenom ovladavanju engleskim kroz proces obrazovanja i naučnog rada, pa i stalnog nastanjivanja u anglofonim zemljama, ispoljava se karakteristična sklonost komplikovanijim konstrukcijama od uobičajenih u engleskom opštem, pa i stručnom jeziku, pogotovo kad nastoje da što vernije opišu pojave iz njima izvorno, iskustveno bliskog sistema islamskih predstava o svetu i društvenih institucija. Ovo nastojanje pokatkad, naročito u domenu terminologije, ide do kovanja neologizama neoverenih engleskom jezičkom, a i orijentalističkom stručnom praksom, što pred posebne teškoće stavlja prevodioca. U engleskom se motivisanost ovakvih termina može „unutarsistemski“ dokučiti, a nijansa njihovog smisla razumeti, dok je to u prevodu neuporedivo teže, i formalno i smisaono, postići. Prevodilac i redaktor prevoda uložili su znatan trud da se čitalac na našem jeziku u ovom pogledu do najveće moguće mere poštedi ozbiljnijih iskušenja, ali nema sumnje da će i on morati da priloži svoj obol pažnje i truda, kao, uostalom, pri čitanju svake ozbiljne, naučno utemeljene knjige. Sigurno je da će mu trud biti višestruko nagrađen.

Iako je uobičajeno tvrditi i slušati da se „kod nas malo zna o islamu“ i da zainteresovanima na raspolaganju ne stoji dovoljno pouzdanih izvora podataka i saznanja o najmlađoj monoteističkoj religiji, njenim pripadnicima, istoriji i savremenosti, to je samo delimično i relativno tačno. Kao prvo, postoji li išta o čemu se na nivou prosečno obaveštenog građanina, odnosno najšire javnosti, dovoljno zna? Naravno da ne. Znanja, pogotovo onog na činjenicama i objektivnim naučnim saznanjima zasnovanog, nikad nije dovoljno, a kamoli previše. U tom smislu, ni o islamu se, dakako, ne zna onoliko koliko bi bilo poželjno. Ne zna se, po svoj prilici, ni onoliko koliko bi bilo moguće, ako bi se (pro)čitala raspoloživa islamološka i srodna literatura koja već postoji na našem jeziku. Treba samo imati, odnosno steći i negovati autentičnu intelektualnu radoznalost i naviku čitanja, što nije mala stvar. Svesno je ovde uz jezik upotrebljeno nespecifično određenje „naš“, jer dobar deo postojeće literature o islamu i muslimanima potiče iz ne tako davnog vremena prethodne Jugoslavije, kad je taj nesumnjivo zajednički (i isti) jezik bar zvanično nosio i jedno (doduše već tada dvodelno i osporavano) ime. To što je ovaj jezik danas državno-nacionalno, i u tom horizontu sasvim legitimno, oficijelno postao troimen, ne umanjuje njegovu razumljivost, a samim tim i upotrebljivost njime pisane i na njega prevedene islamološke, i ine, literature. Daleko bi nas odvelo i ne bi imalo nikakvog smisla nizanje naslova knjiga i napisa u časopisima na našem jeziku, koji se na ovaj ili onaj način odnose na neki aspekt islamskog fenomena. Podatke o nekima od njih čitalac će naći i u ovom izdanju. Ima ih, svakako, poprilično. I pored toga, pojava Oksfordske istorije islama ima sasvim poseban značaj, i to iz više jakih razloga, od kojih su dva suštinska.

kid

Izvor: pixabay.com

Prvi razlog koji, sred islamološke literature, i to ne samo na jugoslovenskom, već i na svetskom planu, Oksfordsku istoriju islama čini izuzetnom jeste njena već istaknuta naučna vrednost. Ona se ogleda u brojnim odlikama, a pre svega u sveobuhvatnosti, modernosti koncepcije i zasnovanosti na najnovijim dostignućima većeg broja naučnih disciplina. Za našu sredinu, više od jedne decenije svakovrsnim spoljašnjim i unutrašnjim ograničenjima i zabranama odvajanju od naučnih i, šire, intelektualnih tokova u svetu, Oksfordska istorija islama dolazi kao dragocena spona, kao najproverenijim i vrhunski obrađenim prilozima islamološkog znanja popločana prečica ka dostignućima i otvorenim pitanjima, koja obeležavaju aktualno stanje nauke u ovoj multidisciplinarnoj oblasti. Ne potcenjujući, već, naprotiv, preporučujući postojeću islamološku literaturu u nas, bez ustezanja se može reći da, i u sinoptičkom pogledu, a i pojedinim parcijalnim uvidima koje omogućava, Oksfordska istorija islama prevazilazi sve što čitaocima na srpskom jeziku, u domenu kome pripada, stoji na raspolaganju. Kao što je već istaknuto, knjiga sadrži posebna tematska poglavlja o islamu u Srednjoj, Južnoj i Jugoistočnoj Aziji, zatim u Kini i Africi, kao i o živo aktualnom islamu na Zapadu, o čemu u nas ima sasvim malo sređenih i konzistentnih naučnih informacija, a mnogo naslućivanja da je reč o pitanjima i oblastima u vezi s kojima se i u kojima se dobrim delom rešava o tome kojim će putem krenuti budućnost naše planete. Značajan prostor koji je u Oksfordskoj istoriji islama posvećen rečenim tematskim krugovima svedoči koliki je napredak tokom poslednjih decenija učinjen u proučavanjima tzv. „perifernog islama“, koji je već odavno većinski i najdinamičniji deo svetske zajednice muslimana (ar. umma), a kome je, sem kao „kolonijalna nauka“, tradicionalna orijentalistika posvećivala tek marginalnu pažnju. Pored tog otvaranja novih saznajnih horizonata, gotovo sve priloge u Oksfordskoj istoriji islama krase i originalnost i svežina u problemskom i misaono angažovanom tretiranju, uslovno rečeno, klasičnih islamoloških tema, kao i interdisciplinarna organičnost, primerena unutrašnjem jedinstvu proučavanih pojava, uz, tu i tamo, samo minimalna, svakako neizbežna preklapanja u izlaganju. Celokupan autorski kolektiv, a i svaki saradnik pojedinčano, ispoljavajući uzornu obaveštenost, uspeli su da sintetički valorizuju rezultate čitavog niza novijih i najnovijih parcijalnih, tematski uže usredsređenih naučnih istraživanja, čime celina stiče kvalitet verodostojnog pregleda i preseka trenutnog stanja islamoloških/orijentalističkih studija u svetu. To je, pored ostalog, važno i zato što se, osobito u poslednje vreme, kad je zanimanje za islam opet silno podstaknuto fenomenom globalnog islamističkog terorizma, zaoštravanjem izraelsko-palestinskog sukoba i usložnjavanjem imigrantske problematike na Zapadu, zakonito javila prava poplava knjiga o islamu, od kojih su mnoge, najblaže rečeno, krajnje sumnjive vrednosti, a neke i direktno štetne. Zapljusnut tom mutnom izdavačkom plimom, zbunjeni čitalac se s pouzdanjem može osloniti na Oksfordsku istoriju islama, kao putokaz i korektiv. Potkrepljivanje iznetih ocena navođenjem konkretnih primera iz petnaest promišljeno raspoređenih poglavlja knjige daleko bi nas odvelo, jer ih je stvarno mnogo. A, uostalom, treba imati poverenja u čitaoca, i obzira prema njemu… Evo, stoga, tek nekoliko ilustracija:

nadir-devon-begi-madrassah-

Izvor: pixabay.com

U koncepcijski moderno postavljenom i pregnantno napisanom prvom poglavlju o „klasičnom islamu“, pažnju privlači, recimo, uverljivost argumentacije i formulacije u definisanju odlučujuće uloge koju je dinastija Omajada imala u uspostavljanju muslimanskog identiteta umme, kao i one, docnije, berberskih dinastija Almoravida i Almohada u stvaranju Magreba, kao političke celine i zasebnog regiona islamskog sveta. I u jednom i u drugom slučaju, reč je o pitanjima koja su dugo i žustro raspravljana u istoriografskim i islamološkim krugovima. Teorijski je od dalekosežnog hermeneutičkog značaja prividno jednostavna i samorazumljiva tvrdnja iz zaključnog dela istog poglavlja, da se zrelost formativnog perioda „klasičnog islama“, a istovremeno i njegov kraj, prepoznaje u činjenici trajnoga važenja, da se islamska zajednica više ne može određivati isključivo u terminima i parametrima političkih granica i odnosa dominacije i podređenosti, već i kroz zajednički set religijskih verovanja, razrađen sistem verskog prava i prakse, kao i drugih elemenata islamske kulture. Svedočeći o usaglašenosti islamoloških vizija pisaca priloga za ovu knjigu, na navedenu konstataciju se već u narednom poglavlju, posvećenom odnosu vere i znanja u islamu, nadovezuje i otvara je ka predelima viših civilizacijskih sfera lucidno zapažanje da je kulturna transcendentnost nužna za svaku religiju koja pretenduje na univerzalno važenje. Kamo sreće da su toga svesni pojedini islamski apologeti koji, dogmatski mu sužavajući duhovne granice, zapravo neovlašćeno govore o islamu i u njegovo ime! Odlično je i precizno objašnjen odnos između šerijata i fikha u islamu, što je, inače, priličan problem za početnike u upoznavanju s prirodom islamskog prava i funkcionisanjem pravnog poretka u muslimanskim društvima. U poglavlju o umetnosti i arhitekturi bez okolišenja i sasvim jasno je predočeno kako odista stoje stvari u pogledu „zabrane“ prikazivanja živih bića u islamskoj umetnosti, što je takođe pitanje koje izaziva mnogo zanimanja, ali i nedoumica. Naš ugledni lingvista i semiolog Milka Ivić sigurno bi bila srećna da joj je, u vreme dok je pasionirano istraživala neke slojeve simboličkog značenja boja, moglo biti pristupačno ono nekoliko redova posvećenih ovoj temi u istom odeljku Oksfordske istorije islama… Najpouzdaniji rezultati čitavih decenija proučavanja islamske umetnosti reči na nekoliko jezika i tomovi spisa, umnožavani još od vremena srednjovekovnih komentara i poetičkih traktata, pa sve do savremenih ingardenovskih studija, sažeti su u kratku tvrdnju o namernoj dvosmislenosti, kao bitnom svojstvu toga stvaralaštva. Do te sigurne jednostavnosti trebalo je preći dug put!

Darko Tanasković

Pročitajte i:
Zaokruženje jednog islamološkog projekta (I)


[1] Na to da ovde (a i uopšte) pitanje terminološke konvencije može, kao indikator, imati suštinski značaj i da ga nauka ne bi smela olako zanemarivati i svoditi na puku formalnost, potpisnik ovih redova pokušao je 1991. da pokaže saopštenjem „Islamska ili muslimanska kultura u Bosni?“, pripremljenim za naučni skup u Sarajevu „Širenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu?“ (videti Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, 1991, 291–302 i D. T., Islam i mi (drugo izdanje, Beograd, 2002, 5–23). Događaji koji su usledili u BiH potvrdili su, nažalost, i to ne na naučnom terenu, da je upozorenje bilo umesno.

S razlogom se, inače, može pretpostaviti da je pri opredeljivanju za naslov Oksfordska istorija islama možda i presudnu ulogu odigrala jedna „vannaučna“ činjenica, odnosno njeno objavljivanje u poznatoj bibloteci „oksfordskih istorija“, kao i to što će ona, i u nauci, ali i na tržištu, odmeniti već srazmerno staru dvotomnu „rivalsku“ Kembričku istoriju islama (The Cambridge History of Islam, 1970). Ista univerzitetska izdavačka kuća izdala je u međuvremenu (1998) korisnu Ilustrovanu istoriju islamskog sveta (The Cambridge Ilustrated History of the Islamic World).

Zaokruženje jednog islamološkog projekta (I)

U susret objavljivanju drugog izdanja knjige Oksfordska istorija islama u nastavcima prenosimo pogovor koji je za srpsko izdanje napisao prof. dr  Darko Tanasković, ambasador Srbije u Unesku.

grand-mosque-1152688_640

Izvor: pixabay.com

Jedan od nesumnjivo najuglednijih i najuticajnijih islamologa današnjice, američki naučnik Džon Espozito nije nepoznat onom, sve brojnijem i zahtevnijem, delu naše naučne i kulturne javnosti koji se zanima za islamske teme i, u širem smislu, problematiku civilizacijskog susretanja, prožimanja i sukobljavanja, s njihovom minulom i aktualnom političkom, događajnom pojavnošću. U izdanju beogradske Prosvete, 1994. godine pojavio se prevod važne knjige ovog profesora „religije i međunarodnih odnosa“ na Univerzitetu u Džordžtaunu, Islamska pretnja – mit ili stvarnost. U teorijsko-metodološkom pogledu, rečena Espozitova studija može se smatrati, istovremeno, i programskom i sintetičkom, jer je nastala posle već zavidnog niza autorovih publikacija, rađenih samostalno ili u koautorstvu (što je omiljen način rada ovog veoma plodnog islamologa), u kojima je iznosio i proveravao svoje teze, a saopštena je u trenutku kad su to učinili poželjnim i unutrašnji, naučni i spoljašnji, epohalni i vannaučni, ali bar podjednako bitni razlozi. U zaključku svoje veoma podsticajne knjige, odgovarajući na pitanje postavljeno njenim naslovom, Espozito ono što se često oseća i naziva „islamskom pretnjom“ odbija da odredi u terminima binarne opozicije mit – stvarnost, već predlaže da se realnost savremenog islama prihvati kao izazov. U ovom stavu sadržana je i uporišna misaona, ali i vrednosna i moralna tačka ukupnog njegovog islamološkog projekta, koji, zajedno s grupom istomišljenika i islamologa sličnih uverenja, a različitih provenijencija, dosledno i uspešno ostvaruje tokom poslednjih dveju decenija. Čitalac će u bogatom naučnom aparatu koji, kao jednu od svojih značajnih vrlina, sadrži ovo izdanje, naći podatke o pojedinim etapama i rezultatima dosadašnjeg Espozitovog sistematičnog islamološkog Tour d’Islama, a za nas će, s obzirom na prirodu i namenu našeg osvrta, najzanimljivija biti četvorotomna Oksfordska enciklopedija modernog islamskog sveta (Njujork – Oksford, 1995), kao kolektivni islamološki pokušaj odgovora na izazov savremenog islama, rađen delom svakako istovremeno i paralelno s Oksfordskom istorijom islama – jer, reč je o dugoročnim projektima – a objavljen nešto ranije.

U Espozitovom predgovoru oksfordske enciklopedije, prethodnice knjige koja se sad pojavljuje i na srpskom jeziku, na način izričitiji i jasniji no što je to učinjeno u predgovoru pisanom za ovu, iznete su neke ocene i predočena teorijska i metodološka načela od ključnog značaja za razumevanje idejnog plana na kome je podignuta u svakom pogledu impozantna građevina Oksfordske istorije islama. Espozito u tom predgovoru saopštava nameru i želju da Oksfordska enciklopedija modernog islamskog sveta popuni prazninu u islamološkoj literaturi koja se odnosi na „prisutnost i uticaj islama na globalnom planu“ u moderno doba i da posluži kao zamašniji priručnik koji će korisniku omogućiti neposredan pristup pouzdanim i svežim naučnim saznanjima o jednoj kompleksnoj makrotemi od najveće moguće aktualnosti. Autor, takođe, zapaža da je nedostatak ovakvog izvora obaveštenja naročito jasno uočen posle Islamske revolucije u Iranu (1979), koju određuje kao „vododelnicu, ne samo u bliskoistočnoj politici, već i u proučavanju islama i muslimanskih društava“. O tome da je, politički, simbolički i epistemološki, Islamska revolucija bila prelomni događaj koji je dramatično skrenuo pažnju na proces koji Espozito definiše kao „veliku i svestranu afirmaciju islama od šezdesetih godina“ postoji puna saglasnost među islamolozima, čak i onima koji na ovaj fenomen ne gledaju jednako i različito ga tumače. Verujem da nije (samo) plod inercije trenutka i priključivanja svetskom medijsko-publicističkom horu, ako se već sada pretpostavi da bi 11. septembar 2001. godine mogao biti nova „vododelnica“, opet i politička, i simbolička, i epistemološka. Iako će pouzdani sud o tome moći da se uobliči tek nakon više godina, kao, uostalom, i onaj prethodni o Islamskoj revoluciji, za osnovanu pretpostavku o dalekosežnom značenju i značaju 11. septembra već sad ima više nego dovoljno elemenata. Uostalom, nije li iskusni istoričar Erik Hobsbaum svoje opredeljenje da u studiji Doba krajnosti (The Age of Extremes) dvadeseti vek nazove „kratkim“ ili „skraćenim“ (jer je, po njemu, počeo „sa zakašnjenjem, 1914, a završio se pre kalendarskog kraja, raspadom SSSR, 1991“), u jednom naknadnom razgovoru relativizovao, ukazavši na, ipak, konvencionalnu prirodu svih periodizacija (Intervista sul nuovo secolo, Bari, 2001). Ono što, međutim, nije ni sporno ni konvencionalno, jeste nesumnjivo „ubrzavanje i zgušnjavanje istorije“, pa je, tako, moguće znatno skraćivanje perioda između događaja i datuma koji u pojedinim ravnima posmatranja predstavljaju „vododelnice“.

mosque-222089_640

Izvor: pixabay.com

Činjenica da objavljivanje dveju islamoloških sinteza (a srećom i prevođenje jedne od njih na srpski jezik), kojima su Espozito i njegovi saradnici pokušali da zaokruže jedan mogući naučni odgovor na izazov savremenog islama, pada upravo u vreme nemilosrdnog pobadanja nove krvave zastave, oznake nove deonice u istorijskom suočavanju islama i neislama, nikako nije neutralna za recepciju i kritički odziv na njih. Neizbežno sagledavanje u horizontu transistorijske dinamike te civilizacijske interakcije i njenog epohalnog manifestovanja ne može ništa oduzeti nesporno visokoj, inherentnoj naučnoj vrednosti ostvarenja kao što su Oksfordska enciklopedija modernog islama i Oksfordska istorija islama, ali će svakako doprineti osnovanijem prepoznavanju njihovog mesta u epistemološkim koordinatama savremene islamologije, a i šire, tokovima ideja u društvenim i humanističkim naukama današnjice. Ovo tim više što Espozito i njegovi saradnici nastupaju s neskrivenim, naučno sasvim legitimnim ambicijama dovođenja u pitanje nekih temeljnih postavki „klasične islamologije“.

U predgovoru prethodnoj Enciklopediji, Espozito izričito saopštava da pristup za koji su se on i njegovi saradnici opredelili u ponečemu, zapravo predstavlja „izazov prošloj mudrosti“ („the wisdom of the past“). Za razliku od njenih aksioma, „nova mudrost“ zastupala bi, na primer, stav da „modernizacija i versko samopotvrđivanje nisu nužno inkompatibilni i da sekularizacija društva nije preduslov za društvene, ekonomske i političke promene i razvoj“. Identičnu formulaciju čitamo već na prvoj stranici „Uvoda“ u Oksfordskoj istoriji islama, što svedoči da je reč o jednoj od temeljnih teorijskih postavki „nove mudrosti“, kao i da između dvaju segmenata ovog islamološkog projekta, enciklopedijskog i istorijsko-sintetičkog, postoji puno organsko jedinstvo. Iako su mnoge pojedinačne studije, kako kaže DŽ. Espozito, bitno doprinele „ispravljanju konvencionalne mudrosti“, osećala se preka potreba za priručnikom „usredsređenim na moderno doba“, koji bi, polazeći od novih teorijsko-metodoloških uvida, obradio islamski svet „na sveobuhvatan, uporedan i sistematičan način“. Kao glavne odlike metode primenjene u pisanju članaka za Oksfordsku enciklopediju modernog islamskog sveta, Espozito navodi (1) težište na modernom dobu, (2) oslanjanje na metodologiju društvenih nauka i (3) „uravnoteženje esencijalističkog pristupa empirijskim realnostima islamskog sveta“, pored ostalog i kroz komparativnu analizu. Ako se, po prirodi stvari, a s obzirom na nepodudarni vremensko-predmetni zahvat dvaju izdanja, zanemari prvo koncepcijsko svojstvo, za ostala dva može se reći da su u punoj meri primenjena i u Oksfordskoj istoriji islama, premda to u „Uvodu“ nije tako izričito saopšteno. „Oslanjanje na metodologiju društvenih nauka“, kojim se verovatno želelo distancirati od dominantno filološkog i pozitivističkog pristupa tradicionalne (islamološke) orijentalistike, nije nešto metodološki novo ili revolucionarno, jer već odavno nema ozbiljnih proučavalaca raznih aspekata islamske civilizacije, uključujući verski, istorijski i kulturni, koji zanemaruju metodologiju i dostignuća društvenih nauka. Najzanimljivije je, svakako, treće određenje. Ono je, reklo bi se, ključno. Uzdržanom i opreznom formulacijom o tome da se nastojalo, predočavanjem i tumačenjem iskustvene stvarnosti islamskog sveta (odnosno različitih konkretnih manifestacija te stvarnosti) uravnotežiti („balance“) esencijalistički pristup, sugeriše se da je upravo prekomerni, pa i isključivi esencijalizam neprihvatljiva karakteristika konvencionalne islamološke mudrosti, koja bi trebalo da pripadne prošlosti. I, tu smo u samoj matici spora između, uslovno rečeno, stare i nove islamologije (orijentalistike), sporenja koje se za napredak ove izrazito interdisciplinarne/multidisciplinarne naučne oblasti tokom poslednjih nekoliko decenija pokazalo kao neslućeno plodonosno, o čemu najubedljivije svedoči i Oksfordska istorija islama, kao i njena enciklopedijska prethodnica.

granada-182837_640

Izvor: pixabay.com

Reč je, dakle, o naučno artikulisanom, svestrano osmišljenom i u dobroj meri zaokruženom saopštavanju stava koji pripada jednoj liniji u nikako novom disputu unutar orijentalističkog esnafa, uz povremeno, a poslednjih godina sve glasnije i nametljivije uključivanje novokomponovanih medijskih „eksperata“ koji toj naučnoj porodici ni po čemu ne mogu istinski pripadati. Da je tako, i da je profesor Espozito toga potpuno svestan, govori i njegovo osećanje potrebe da istakne jednu odliku svog saradničkog tima koja bi, strogo naučno posmatrano, trebalo da je irelevantna. On, naime, naglašava da obrađivači 750 enciklopedijskih odrednica „predstavljaju ne samo različite disciplinarne perspektive (…), već i različite nacionalne i religijske tradicije“, objasnivši potom da „uključivanje značajnog broja naučnika stasalih u raznim muslimanskim sredinama odražava širinu i složenost ’posmatranog islama’ i štiti od potencijalnih zamki orijentalizma“. S obzirom na to da je u pisanju Oksfordske istorije islama učestvovao ne samo u ishodišnom smislu etno-konfesionalno podjednako mešovit naučnički sastav, već delimično i isti islamolozi, jasno je da je i na nju primenjen opisani zaštitni mehanizam protiv iskušenja „orijentalizma“.

Sve šire uključivanje „domorodaca“ u proučavanje, opisivanje i tumačenje vlastitih društava i njihovih istorija pozitivna je tendencija koja se prirodno javila u postkolonijalno doba, kroz demokratizaciju obrazovanja, a pogotovo u uslovima objektivne komunikacijske, informacijske i obrazovne globalizacije. Uzgred, možemo biti više nego zadovoljni time što je pisanje enciklopedijskog članka o islamu u balkanskim državama Dž. Espozito poverio svakako jednom od najboljih poznavalaca te problematike u svetu, francuskom orijentalisti Aleksandru Popoviću, ali svakako ne prvenstveno zato što je rođeni Beograđanin. Štaviše, pokloniti, u datom slučaju, poverenje nekom rođenom ili pridošlom Beograđaninu moglo bi se pokazati kao velika greška. Na isti način, sama činjenica da je neko ponikao u muslimanskoj sredini nije nikakva garancija da će njegovi islamistički prilozi biti kvalitetniji i/ili objektivniji. Ako ne usvoji naučni pogled na svet, ne interiorizuje proverene i stabilizovane segmente „objektivnog znanja“ i ne ovlada tajnama struke i orijentalističkog zanata, uključujući veći broj stranih jezika, sve može ostati samo na razini komparativno boljih izvornih predispozicija, dok rezultati po pravilu bivaju saznajno bezvredni, a često i nekritički tendenciozni. „Zar bi bilo umesno da se savremeni Grci pobune zbog toga što se i pripadnici drugih naroda danas bave proučavanjem klasične helenske kulture“, upitao je, retorički, svojevremeno ostrašćene orijentalne kritičare navodnog „orijentalizma“ zapadne orijentalistike jedan od najprokaženijih korifeja „stare škole“, veliki islamolog Bernard Luis. Sve ovo, naravno, dobro zna i tako izvrstan naučnik kao što je Espozito, ali ipak nalazi za shodno da se pohvali nacionalno i verski mešovitim sastavom svoga tima, kao „antidotom“ protiv orijentalizma. To je jamačno krajnje indikativno.

prof-jl-esposito

Džon L. Espozito
Izvor: worldbulletin.net

Da bi se razumela idejna pozadina celokupnog Espozitovog islamološkog projekta, a samim tim i Oksfordska istorija islama smestila u odgovarajući pretinac epistemološkog „periodnog sistema“, važno je podsetiti da je ovaj naučnik ponikao iz sastava jezuitskog američkog Univerziteta „Svetog krsta“, a da je u Džordžtaunu osnovao Centar za muslimansko-hrišćansko razumevanje, kojim i danas rukovodi. Njegova ideja-vodilja je uspostavljanje i unapređivanje muslimansko-hrišćanskog dijaloga, za šta je pretpostavka bolje uzajamno upoznavanje, otklanjanje neznanja, poluistina i predrasuda, priznavanje i uvažavanje različitosti, davanje dostojanstva i glasa svima, prevazilaženje stega svakog etnocentrizma, kulturocentrizma, religiocentrizma, a na prvom mestu, kad je o (hrišćanskom) Zapadu reč, evropocentrizma, kome u specifičnijem vidu pripada i tzv. „orijentalizam“… Sve su to ciljevi i zahtevi kojima se nema šta zameriti i čije bi dosledno sprovođenje zasigurno udaljilo čovečanstvo od ivice provalije blizu koje se, svim prividima uprkos, praktično stalno nalazi, a povremeno i srlja ka njoj. Ali, teško je, ako ne i nemoguće, do kraja ravnopravno istrajati kao zatočnik nauke i kao čovek misije. Ma koliko misija plemenita bila… A Džon Espozito je i jedno i drugo, i to na način koji se po unutrašnjem skladu graniči s najvišim ljudski ostvarljivim dometom, kakvih je istorija orijentalistike zapamtila možda samo nekoliko. Blagodareći tom njegovom jedinstvenom podvigu, islamološke studije koje piše ili čijim sastavljanjem rukovodi toliko su uspele i naučno vredne, a i misija u isti mah delotvorna. Odjek njegovih radova i izdanja snažan je i u sekularnim, i u hrišćanskim, i u muslimanskim sredinama, a čitalački odziv (zli jezici kažu, i „petrodolarski“) znatan. Ostvaruje i nesumnjiv društveni i politički upliv, pa je jedno vreme bio i savetnik za islam pri američkom Stejt Dipartmentu, što bi značilo da su osnovne linije njegovog relativizujućeg, „dijaloškog“ pristupa „stvarnosti, a ne fikciji islama“ bile usvojene kao doktrinarni orijentir u glavnom centru svetske moći. Samim tim, postao je implicitna mera „političke korektnosti“. Espozito u svom pristupu islamu nikako nije usamljen. Pre bi se moglo reći da on, zapravo, na najparadigmatičniji, najcelovitiji i najuticajniji način reprezentuje zalaganje za uobličavanje i afirmisanje jednog izmenjenog, tolerantnog i (ekumenski ili globalistički) otvorenog nastupanja prema islamu i muslimanima u savremenom svetu, uz veće razumevanje za njihovu egzistenciju, a izvesnu prećutnu evazivnost pred esencijom. Dve poslednje decenije svetske islamologije i tematski srodnih disciplina obeležene su nizom zapaženih ličnosti i radova, koji su opisani misaono-analitički model učinili dominantnim, potiskujući većma „esencijalističke“ glasove kao nemoderne, prevaziđene, uskogrude, pa i rasističke. Dobronamerno, ali i kratkovido, zanemarivana su podjednako dobronamerna, no dalekovida, upozorenja da bi proces uzajamnog otvaranja i upoznavanja, da bi doneo zdrave i trajne plodove, morao biti dvosmeran. Predstavljajući knjigu Islam i hrišćanstvo (Rim, 1993) jednog od najusrdnijih „apostola“ hrišćansko-islamskog dijaloga, redovnika Morisa Bormansa, mudri nestor italijanskih orijentalista Frančesko Gabrijeli, i sam svojevremeno meta antievropocentričnih dijatriba, blago je izneo „lični utisak“ da se susret između dveju velikih avramovskih religija ne događa baš uvek „na pola puta“, s podjednakim ulaganjem napora obeju strana da dođe do zbližavanja. Činilo mu se da je hrišćanska strana ipak nešto aktivnija i da je prešla neuporedivo duži put… Oksfordska istorija islama vredan je civilizacijski i naučni beleg na dostignutoj tački te duže deonice puta i, kao takva, nije samo dragoceni izvor uzorno obrađenih i predočenih činjenica o povesti i savremenosti islama, već nosi i dostojanstvo trajnog dokumenta ljudske potrebe i nastojanja, do žrtve, da se razume Drugi, jer bez Drugog ne može biti ni Mene, a ni sveta, kao Promisli Jednoga i Jedinoga, biblijskog ili kuranskog, svejedno…

Darko Tanasković
Iz pogovora za knjigu Oksfrodska istorija islama (drugo izdanje)

Ima li srpska istorija zlatno doba

Danas, subota / nedelja 21-22.maj 2016.

Intervju sa Milošem Koviće, priređivačem knjige SRBI 1903 – 1914: Istorija ideja

Milos-KovicKakvo je bilo vreme vladavine kralja Petra I Karađorđevića od 1903. do 1914, pitanje je na koje savremeni srpski istoričari imaju različite odgovore. Za jedne to je prosperitetno doba srpske istorije, dok je za druge to nedemokratska epoha sa antiparlamentarnom tendencijom krune i intelektualnom elitom koja je bila sva u znaku srpskog nacionalizma.

Zbog ovakvih drastičnih razmimoilaženja u srpskoj istorijskoj nauci izdavačka kuća Clio pokrenula je projekat Srbi 1903-1914 koji će u tri toma detaljno predstaviti ovo vreme. Prvi tom, Istorija ideja, objavljen je krajem prošle godine, a ove, 22. aprila, ovenčan je nagradom Matice srpske za istoriju Ilarion Ruvarac.

Knjiga Srbi 1903-1914: Istorija ideja rezultat je kolektivnog rada i ima 22 autora i autorke. NJen priređivač i pisac njenog većeg dela je docent Miloš Ković, koji na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta predaje Opštu istoriju novog veka. Drugi tom, planiran za jesen ove godine, biće posvećen kulturi i umetnosti, a treći političkoj, društvenoj i ekonomskoj istoriji.

Zbog čega je vreme od 1903. do 1914. u istoriji Srbije prelomna epoha? 

Doba kralja Petra Karađorđevića predstavlja raskršće između srpskog 19. veka i jugoslovenskog 20. veka. Tada su dozreli i dobili jasno određene oblike procesi koje opažamo u društvu Srbije, počevši od 1804. Za života tri generacije egalitarističko društvo nepismenih seljaka i trgovaca, koji su sami oslobodili Srbiju od Turaka i postali vlasnici svoje zemlje, uz sve prateće, političke sukobe i periodične ratove, porodilo je demokratski politički poredak, visoku, elitnu kulturu i vojsku koja će dobiti tri rata, od 1912. do 1918, osloboditi i ujediniti srpski narod i stvoriti Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Kako se sa tek započetog razvoja srpske nacionalne ideje u vrlo kratkom vremenu prešlo na jugoslovensku ideju?

Entoni Smit, Erik Hobzbaum i drugi vodeći istraživači fenomena nacija i nacionalnog identiteta baš Srbe uzimaju za primer činjenice da nacionalni, ili protonacionalni identitet može da bude pojava starija od Francuske revolucije, Napoleona i Industrijske revolucije. Osnov identiteta za Srbe je vekovima bio u pravoslavnoj veri i zajedničkim kultovima. U dobu prosvetiteljstva i romantizma, Dositej i Vuk su naglasili jezičku pripadnost kao osnov identiteta. Posle Gajevog preuzimanja štokavskog, jekavskog izgovora, veza sa Hrvatima je dodatno pojačana. Stojan Novaković, Milovan Milovanović, Jovan Cvijić, na tragu međunarodne slavistike toga doba, taj jezik nazivaju srpskim. Oni su bili spremni da ga priznaju i za zajednički jezik, ali su ogorčeni kada se on naziva isključivo i samo hrvatskim; to je izazvalo strah od širenja hrvatske ideje, uz podršku rimokatoličke crkve i Habzburške monarhije, među štokavskim i jekavskim katolicima, pa i pravoslavcima Slavonije, Srema, Dalmacije, Bosne i Hercegovine. Ključna zamisao bila je, dakle, prevazilaženje vekovnih verskih sukoba, koje su velike sile tradicionalno eksploatisale, kroz izmirenje, zbližavanje i ujedinjavanje jezički i etnički bliskih naroda. Generacije Slobodana Jovanovića i Jovana Skerlića tome su dodale renanovsku veru u demokratsko pravo ljudi da slobodno biraju svoju pripadnost, kao i veru u moć države da vremenom u celinu spoje do juče sukobljene narode. Za primer su uzimali Nemačku, Italiju, Švajcarsku, i druge zemlje.

Na koji način su se „mirili“ demokratija i nacionalizam?

Demokratija je tada bila ključni sastojak srpskog nacionalizma (u teoriji nacija i nacionalizma ovaj pojam se uzima kao tehnički, vrednosno neutralan). Ta veza između demokratije i patriotizma, da upotrebimo tu, lepšu reč, nije bila srpska specifičnost, nego činjenica evropske i svetske istorije. Dovoljno je pročitati šta o toj temi imaju da nam kažu, recimo, tri autorke, bliske cionizmu, demokratiji i liberalizmu – Hana Arent, Dominik Šnaper ili Jael Tamir. Od američke Deklaracije nezavisnosti i francuske Deklaracije prava čoveka i građanina, ideje demokratije, liberalizma i patriotizma bile su tumačene kao logične posledice ideje narodnog suvereniteta. Ona je, opet, značila da građanin na individualnom planu, i narod na kolektivnom, imaju pravo da sami odlučuju o svojoj sudbini, da sami biraju put kojim će ići. Srpski seljak iz Mačve, grčki iz Atike, ili bugarski sa Rodopa, više nisu hteli da budu turski kmetovi i sultanovo roblje, nego pripadnici nacije. Ukoliko bi neko pokušao da ih u tome spreči, strani okupator ili lokalni tiranin, građanin i njegova nacija imali su dužnost da ta svoja prava odbrane. To su bile ključne ideje ideologa srpskog liberalizma, Jevrema Grujića, Vladimira Jovanovića, Svetozara Miletića. Grujić i Jovanović su školovani na velikim evropskim univerzitetima, ali su se u borbi za demokratiju pozivali na tradicionalne srpske ustanove – na seosku samoupravu, na narodne skupštine, na seoske zadruge. To je bilo u osnovi ideja potonjih srpskih socijalista i radikala – Svetozara Markovića i Nikole Pašića. Tu je, kao i kod Vladimira Jovanovića, posebno važno bilo njihovo švajcarsko iskustvo, po kome se stabilan i pravedan poredak uspostavlja, pre svega, na sopstvenim tradicijama. Demokratija, vladavina prava i ljudska prava, bili su ključne parole u borbi radikala sa autoritarizmom poslednjih Obrenovića i, naročito od 1903. do 1914, u samoodbrani Srba od osvajačkih namera i konzervativizma Austro-Ugarske.

Zašto je vreme od 1903. do 1914. toliko sporno za naše istoriografe?

Najvažnije je razumeti da je demokratija još od starih Grka, potom i u obnovljenom vidu, posle Francuske revolucije, evropska pojava, kako to lepo pokazuju Lučano Kanfora, Mauricio Viroli, DŽon Dan, i da se, kao takva, javila i u Srbiji. Ona je tu, kao i u ostatku Evrope, imala lokalne, nacionalne specifičnosti. U nekim segmentima srpska demokratija bila je uslovljena i spoljnim uticajima. Ali tvrditi da su demokratija i liberalizam u Srbiju jednostavno uvezeni, ili da to nisu pravi liberalizam i prava demokratija, zato što nedovoljno liče na engleske ili francuske obrasce, znači ne razumevati ni evropsku ni srpsku istoriju. Pravi izazov je uočavati ono što evropske zemlje spaja i onda taj fenomen proučavati u njegovim raznovrsnim, lokalnim, nacionalnim oblicima. Demokratija je jedna od takvih tema, baš kao i nacionalna ideja, ili, recimo, romantizam.

Ali otkuda tako drastične razlike u stavovima savremenih srpskih istoričara?

Ni svi autori naše knjige nemaju u svemu podudarne stavove. Ono što ću reći je, naravno, moje mišljenje. Osnovni uzrok nije u samoj prošlosti, nego u današnjim političkim neslaganjima. Živimo u vremenu poraza i posustalosti. LJudi za svoje slabosti i neuspehe često optužuju svoje pretke. Kada zaborave na pravila zanata, i dozvole da ih savladaju strasti i strahovi, srpski istoričari se neretko posvađaju sa nacionalnom istorijom. Klasičan primer je jedan vremešni istoričar koji ne voli radikale, Karađorđeviće i Jugoslaviju, pa čak ni Srbe s one strane Drine, a voli Obrenoviće, naprednjake i Nemačku. Zato odgovornost za Prvi svetski rat pripisuje Srbiji. Kao univerzalni recept za rešavanje svih srpskih nevolja iz 1914. i iz naših dana, on nam nudi svoj životni moto, koji je pregnantno sažeo u kleknuti pred jačim. Drugi deo srpske istoriografije, koji takođe ne voli radikale i Karađorđeviće, voli Obrenoviće i naprednjake, ali voli i Jugoslaviju, Tita, SAD i Britaniju, otišao je već toliko daleko da sasvim ozbiljno tvrdi da su Nikola Pašić, srpski radikali, seljaci i nacionalisti, preteče srpskog fašizma. Nedovoljno urbani i nemoderni srpski seljak i palančanin, tako postade protofašista, dok se za pravim korenima srpskog liberalizma traga u dobu druga Tita, u liku i delu Marka Nikezića. I onda se izvodi kontinuitet od Svetozara Markovića do Slobodana Miloševića i Srebrenice. Ključno je traganje za uzrocima onoga što se dogodilo 1991-1999. u defektima srpske istorije i srpske političke kulture. To je, ustvari, tipičan autokolonijalni, autošovinistički diskurs, u kome žrtva sebe krivi za ono što joj se desilo, ili je u to ubeđuje sam nasilnik. O tome u našoj knjizi piše Slobodan Antonić, a ovih dana u jednom beogradskom dnevnom listu i Zoran Ćirjaković. Mark Mazauer ubedljivo je pokazao da genocid i uspela masovna istrebljenja ne sprovode seljaci i divljaci, nego baš moderne, napredne, lepo dizajnirane, tehnološki superiorne države i civilizacije. Tako je od američkih plavih bluza, preko austrijskih i nemačkih nacista, do današnjih NATO osvajača. Knjiga Srbi 1903-1914 ima zaista, povremeno, polemički ton. Ona je, međutim, poziv na dijalog, na odbranu zanata od diktata sile. Ključno pitanje je, ipak, da li hoćemo da prošlosti priznamo njenu autonomiju, ili da joj nametnemo naša, današnja merila. Ne uplićimo pokojnike u naše svađe. Preuzmimo, umesto toga, na sebe odgovornost za ono što se danas događa.

Anđelka Cvijić

Više o knjizi SRBI 1903 – 1914: Istorija ideja

 

Telo i društvo: Muškarci, žene i seksualno odricanje u ranom hrišćanstvu

Religija i tolerancija, Časopis za empirijsko proučavanje religije, 13/24 (2015): 383-388

O knjizi Telo i društvo Pitera Brauna

TELO-I-DRUSTVO

Nakon skoro trideset godina od kada je prvi put objavljena 1988. godine, pred srpskog čitaoca, našla se po svemu revolucionarna studija Piter Brauna (Peter Brown) posvećena istoriji ranog hrišćanstva, koja je posmatrana kroz prizmu seksualnosti. Pisac proučava praksu trajnog seksualnog odricanja, kroz tri tematske celine, koje hronološki prate ranohrišćanski pokret, počev od apostola Pavla, tj. od tridesetih i četrdesetih godina prvog veka, pa do nešto posle smrti Svetog Avgustina 430. godine. Prva tematska celina knjige donosi analizu ranohrišćanskih izvora počev od Svetog Pavla do Antonija Velikog; druga donosi prikaz asketizma i društva u Istočnom carstvu; dok treća razmatra stvaranje latinske tradicije.

Braun oživljava svet Mediterana kasne antike, ne samo preko analize odnosa između tela i društva, nego i preko prikaza velikana religijske misli, bilo onih koji su bili ortodoksni, heterodoksni ili neortodoksni. Na stranicama njegove studije, srećemo poglavlja posvećena Markionu, Tatijanu, Valentinu, Klimentu Aleksandrijskom, Origenu, Porfiriju, Metodiju, Kiprijanu, Maniju, Jevsevju Kesarijskom, pustinjskim ocima, Grigoriju Niskom, Jovanu Zlatoustom, Ambroziju, Jeronimu i Blaženim Avgustinu. Svi oni prikazani su kao poluge koje koje su svojom snagom iznedrile ono što danas prepoznajemo kao hrišćansku religiju.

Jedna od centralnih tema ove studije odnosi se na tenziju koja postoji između drevnog grada antike, koji vapi za brojnim potomstvom, porodicom, i kontinuitetom koji obezbeđuje brak, i hrišćanstva, kao nove religije koja je inicirala opšti preokret u ustaljenom poretku stvari. Jedan od tih preokreta odnosio se na apstinenciju, odnosno seksualno odricanje, koje je predstavljalo poricanje i prevazilaženje društva koje je do tada postojalo. Ujedno, preko fenomena seksualnog odricanja, Braun pokazuje da je hrišćanstvo kao sistem u sebi sadržavalo naizgled nepremostivu kontradiktornost i paradoks, budući da je sa jedne strane, imitiranje anđeoskog sveta putem seksualnog odricanja, zavisilo od rađanja dece odnosno priliva novih asketa.

Braun prikazuje kulturalnu i socijalnu istoriju perioda kasne antike, virtuozno koristeći svoje literarni dar kao i brojne metode društvenih nauka. Tako, na primer, preko demografske analize, on ukazuje na veliki postotak smrtnosti među ženskom populacijom poznoantičkog grada. Žene su bile najčešća žrtva prineta na oltar gladi za populacijom i kontinuitetom. One su masovno umirale na porođajima, budući da su bile primorane da u proseku donesu petoro dece na svet kako bi broj populacije ostao na istom nivou. Braun dalje posebno ukazuje na centralnu ulogu žena u asketskom pokretu, bilo da se radilo o onima koje su same bile askete i koje su svojim primerom bile uzor muškarcima u njihovom odnosu prema paganskom svetu i njegovim iskušenjima, bilo da se radilo o imućnim zaštitnicama, koje su finansijski podržavale hrišćanske zajednice.

Sa jedne strane, Braunova studija dozvoljava poređenje latinskih i grčkih pisaca, dok sa druge, ona dozvoljava poređenje hrišćanskih, jevrejskih i paganskih izvora. Takođe, Braun poredi fenomene američkog protestantizma iz devetnaestog veka, sa onima u periodu kasne antike, kao kada enkratite poredi sa američkim šejkerima, ili kada govori o onome što se u prevodu naziva pregorelim oblastima države Nju Jork, da bi ukazao na masovnu evangelizaciju i stvaranje mileranistički obojenih hrišćanskih zajednica u zaleđu istočnog Sredozemlja, tokom drugog i trećeg veka.

Kompleksnost ove studije, stručno baratanje masivnim telom patrističke literature, korišćenje mrtvih i živih jezika, veoma lako mogu da budu zanemareni kod čitalaca, koji štivo Pitera Brauna, zbog zanimljivosti teme i knjižnjvnog umeća pisca, čitaju kao dobar roman. Međutim, potrebno je naglasiti, da je pred nama delo koje je svojim značajem definisalo i usmerilo dalja istraživanja koja se bave pitanjem seksualnosti i ranog hrišćanstva, i da od trenutka kada je ugledalo svetlost dana, ovo delo predstavlja nezaobilaznu bibliografsku jedinicu istraživanja u pomenutom studijskom polju.

Da bi studiju Pitera Brauna na neki način postavili u kontekst i ocenili, smatramo da je pre svega potrebno razmotriti dva centralna teoretska termina koji se nalaze u samom njenom naslovu – telo i seksualno odricanje.

Mišel Fuko (Michel Foucault), u svom prvom tomu Istorije seksualnosti, koji nosi podnaslov Volja za znanjem, pokrenuo je istraživanje, koje je vremenski ograničio na period od viktorijanskog do modernog doba. U ovom delu, Fuko dovodi u pitanje opšte prihvaćenu tezu, da se evropski čovek preko takozvane seksualne revolucije, oslobodio represije koja svoje poreklo nalazi u sedamnaestom veku. Dalje, Fuko postavlja tezu po kojoj rano moderno doba i uspon kapitalizma, nisu intenzivirali seksualnu represiju, nego diskurs o seksu, te da je volja za znanjem, proizvela konstruisanje nauke o seksualnosti. Tokom istraživanja, Fuko je uvideo da je za razumevanje seksualnosti, kao i za ispravno čitanje Frojda, potrebno istorijski pomeriti granicu koju je inicijalno postavio viktorijanskom erom. Iz ovog razloga, svoja druga dva toma o istoriji seksualnosti, Fuko posvećuje antici, nameravajući da istraživanje proširi i na period ranog hrišćanstva, što nažalost nije ostvareno, budući da je preminuo 1984. godine.

Istovremeno, slično interesovanju Fukoa, u njegovom prvom tomu Istorije seksualnosti, i Piter Braun, analizira upravo ono što je i naslovio u delu čiji prikaz ovde donosimo. Studija Telo i društvo postulira odnos grada i seksualnosti, pokazujući na koji način je grad kasne antike polagao pravo na tela odnosno seksualnost svojih žitelja. Iako Fuko u prvom tomu Istorije seksualnosti, razmatra sisteme moći viktorijanskog doba i njihov uticaj na seksualnost populacije, dok se Piter Braun ograničava na grad kasne antike, oba autora smatraju da se religijski subjekt najbolje može proučiti kao spoj tela i društva.

Pored Mišela Fukoa, na čiji uticaj i prijateljstvo se Braun često poziva, studije Karoline Bajnem (Caroline Bynum) i Arnalda Momiljana (Arnaldo Momigliano), kao i antropološka istraživanja Edvarda Evans-Pričard (Edward Evan Evans-Pritchard) i Meri Daglas (Mary Douglas), predstavljaju idejne talase koji su iznedrili tezu Pitera Brauna o razmatranju odnosa tela i društva. U isto vreme, pored Brauna, i drugi istoričari kasne antike odnosno teolozi nisu odoleli ovom telesnom (iza)zovu, koji je posebno evidentan osamdesetih godina prošlog veka. Zajedno sa Braunom, o telu polemišu i o telu pišu npr. Ilejn Pejgels (Elaine Pagels) i Ejlin Rusel (Aline Rousselle).

U studijama religije, postalo je jasno da hrišćanstvo kao i judaizam, da se ograničimo samo na ove religijske tradicije, predstavljaju one religije koje su duboko utelotvorene u telo onih koji ih upražnjavaju, više nego što su teolozi to hteli da priznaju. Telo, kao kritički termin, vidno je potisnuo termin kao što je misticizam, što samo po sebi ukazuje u kom pravcu se kreću moderne studije religije. Možemo dalje pretpostaviti da ova svojevrsna moderna opsednutost telom delom predstavlja proizvod konzumerske prirode savremenog društva, revolucionarnih otkrića iz oblasti medicine i genetskog inženjeringa, pandemije side, i tako dalje.

Evidentno je da su pokušaji da se definiše ono što nazivamo telo brojni, i da su definicije koje su proizveli često suprotstavljene jedna drugoj. U materijalističkoj filozofiji, telo je sve ono što nije mozak.  Zapadna medicina postulira telo kao stvar-mašinu, čiji delovi mogu sada da se beru za transplataciju. U feminističkoj analizi pornografije i kulturalne manipulacije, telo predstavlja ženu koju muškaraci nastoje da kontrolišu. Za antropologa M. Daglas, telo predstavlja kako metaforu za stvarnost tako i jedan simbolički sistem. frojdovskim i fukoovskim jezikom seksualnosti, telo je pre poprište zabranjenih ili dozvoljenih zadovoljstava, nego manje više nesvestan medijum svakolike ljudske egzistencije. U popularnim časopisima, koji govore o ispravnoj ishrani ili fitnesu, telo predstavlja neku vrstu pobunjene ploti, koju je potrebno kontrolisati i usmeravati.

Pored toga što poseduje mogućnost da oseća, telo odražava svoju vidljivu sliku u vremenu i prostoru, i može se transformisati u znak. Ako se simbol shvati kao posebna vrsta znaka, onda možemo reći da telo simbolizuje most koji povezuje prirodu i kulturu. Kao znak ili simbol, telo može biti ambivalentan entitet, sa stanovišta međukulturalne polemike, tako da poseduje potencijal da u sebi utelotvori (inkorporira) ili otelotvori (otkrije) vrednosti kulture i njene stavove koji preko tela delaju. Ljudsko telo predstavlja prirodni sistem simbola. Ipak, potrebno je imati u vidu da se telo ne može iskusiti u svom prirodnom stanju, budući da je ova prirodnost tela uvek posredovana preko određenog društva. Više od ovoga, telo pojedinca je modelovano na način koji je analogan modelu društvenog tela, i ne može postojati nezavisno od njega.

Pored toga što telo predstavlja znak, simbol, metaforu, poseduje ličnu istoriju, ukalupljuje se u sistem pola/roda i pokazuje svoju seksualnu prirodu, telo može biti shvaćeno kao nešto što se može pobuniti, izgubiti kontrolu, i koje može biti opasno i nečisto. Ovde dolazimo do drugog termina koji nas interesuje, i koji Piter Braun koristi u naslovu svoje studije – seksualno odricanje. Više od ovoga, Braunova studija predstavlja prikaz istorije seksualnog odricanja.

Ovaj termin, predstavlja drugo ime za kompleksan verski fenomen, koji podrazumeva celibat ili bezbračnost i koji se javlja kao jedna od asketskih praksi, kao tehnika discipline i kontrole tela, koja dela na polju seksualnih poriva. Odluka pojedinca da se upusti u seksualne odnose ne pretstavlja samo pojedinačnu ili zajedničku akciju, nego je u isto vreme i društveno određen i definisan čin, budući da se seksualni odnosi odvijaju unutar društvenog konteksta. Drugim rečima, iako telo kao i seksualni poriv predstavljaju (prirodnu) datost, oni takođe predstavljaju nešto što je društveno konstruisano. Ovo isto važi i za celibat kao asketsku praksu. U različitim kulturama, celibat poseduje različito značenje. On može biti prinudan ili dobrovoljan, stalan ili privremen. Može se javiti kao antidruštven u odnosu na šire društvo, ali može obezbediti novi društveni status i nanovo konstruisati identitet onih koji su celibatni. Celibat može predstavljati praksu koja izdvaja i udaljuje pojedinca od stanja koje se smatra za nečisto, put ka ritualnoj čistoći i svetosti, ali može biti percepiran i kao nešto nečisto i neprirodno. Bez obzira da li određena kultura podržava ili osuđuje celibat, ova praksa nam pruža uvid u etos određene kulture, govori nam o njenim vrednostima, odnosima koji u njoj vladaju između polova, verskim ulogama, kao i o odnosu onoga ko celibat upražnjava sa duhovnim svetom.

Religija, u većini, ako ne i u svim kulturama, predstavlja primarni sistem koji služi kako u konstrukciji rodnih uloga, tako i u tumačenju polnih subjekata u tim i takvim rodnim ulogama. Većina kultura, preko rodne politike koja sprovodi svoju moć, postulira prirodne razlike među polovima kao nešto dato. U kojoj meri je rano hrišćanstvo bilo jedno od retkih kultura u kojoj politika koju je sprovodio rod, nije funkcionisala tako da stvori takozvani prirodan pol, predstavlja pitanje koje se nazire u studiji Pitera Brauna, i koje je kasnije radikalizovano u istraživanjima koja su se javila kao odgovor na ovu studiju. Braun nagoveštava tezu da je upravo celibat predstavljao kategoriju koja je oslobađala kako od stega antičkog grada tako i od kategorija onoga što se pretpostavljalo kao prirodan pol. Ovo je od posebnog značaja za žensku religioznost, budući da je u ranohrišćanskom pokretu ženama bilo moguće da se preko celibata postave kao ravnopravne muškarcima, što se nije desilo u judaizmu, na primer. Bez obzira, Braun nije opterećen složenošću kategorija kao što su pol i rod, što donekle njegovu studiju čini zastarelom u svetlu postavki DŽudit Batler (Judit Butler), Monik Vitig (Monique Wittig), Lusi Irigarej (Luce Origaray), i posebno Daniela Bojarina (Daniel Boyarin), koji svojom studijom Izrailj po telu: Čitanje seksa u talmudkoj kulturi, dopunjuje praznine Braunovog dela u pogledu judaizma i njegovog odnosa prema hrišćanstvu.

Brauna zanima istorija hrišćanstva u prva četiri veka, tako da se nazire teza da je četvrti vek, odnosno period kasne antike, bio vek kada je hrišćanstvo dobilo odlike onoga što karakteristiše religiju. Raznorodnost hrišćanskog iskustva pre konačnog obračunavanja sa heterodoksijom, i upliva u srednji vek, na neki način predstavlja romantičnu sliku demokratičnosti hrišćanskog iskustva, i polifonije ranog hrišćanstva, koji se ponekad sa nostalgijom evociraju. Ovde Braun otkriva svoje protestantske korene, budući neopterećen favorizovanjem one struje ranohrišćanskog pokreta koja će se uobličiti u ortodoksiju. Međutim, kao što navodi i sam pisac, ova raznorodnost prva četiri veka hrišćanstva, samo pokazuje koliko je rana Crkva udaljena od nas. Međutim, bez obzira na vremensku udaljenost i tihu jezu sumornog poznoseptembarskog dana, kako donosi Braun citirajući Kavafija (str. 14), kada opisuje osećanja modernog čitaoca koji se susreće sa bizarnim opisima izvora koji ravnodušno donose listu akcija preuzetih u nastojanju da se seksualnost prevaziđe, Braunova studija, ipak ukazuje na sličnost hrišćanskog sveta kasne antike, i sveta u kojem mi danas živimo. Svedoci smo da se nalazimo u dobu koje ponovno problematizuje kategorije vezane za telo i seksualnost. Takođe gradska kultura metropola zapadnog sveta u mnogome podseća na sofisticirani urbani život poznoantičkog grada. Tiha jeza o kojoj Braun govori, takođe nas obuzme, kada u daljoj analogiji, pretpostavimo da naše doba, kao i doba kasne antike, predstavlja prag preko kojeg se ulazi u neko novo srednjovekovlje.

Više o knjizi Telo i društvo

Dr Nebojša Tumara

 

 

Лето је право време за читање

Пишите нам драги наши читаоци о књигама које вам предлажемо за ово лето! Неке су у продаји по изузетно повољним акцијским ценама, а књигу можете и добити на поклон уколико напишете текст и пошаљете нам на мејл pricamooknjigama@clio.rs. Једном месечно наградићемо најбољи текст и објавити га на блогу.

GvadalkivirХуан Еслава Галан ГВАДАЛКИВИР

Историјски роман који вас води право у срце маварске Шпаније на заласку. Прича о забрањеној љубави двоје младих из завађених породица почиње на тргу у Гранади где слепи приповедач окупља своју бројну и радозналу публику. У маниру прича из Хиљаду и једне ноћи развија се заплет богат неизвесношћу колико и филигранским детаљима приповедања. Тајни састанци у врелој андалузијској ноћи, коњи, коњаници, последњи племићи и њихови соколари, тајновите хладовине унутрашњих дворишта-патија у којима се испредају приче и сплетке, уговарају бракови или окончавају тајне везе, а све на фону великог историјског знања и књижевне даровитости аутора који је избегао замке тривијалне литературе и понудио нам слику древне Андалузије о којој маштамо.

Nastavite sa čitanjem