Zaokruženje jednog islamološkog projekta (I)

U susret objavljivanju drugog izdanja knjige Oksfordska istorija islama u nastavcima prenosimo pogovor koji je za srpsko izdanje napisao prof. dr  Darko Tanasković, ambasador Srbije u Unesku.

grand-mosque-1152688_640

Izvor: pixabay.com

Jedan od nesumnjivo najuglednijih i najuticajnijih islamologa današnjice, američki naučnik Džon Espozito nije nepoznat onom, sve brojnijem i zahtevnijem, delu naše naučne i kulturne javnosti koji se zanima za islamske teme i, u širem smislu, problematiku civilizacijskog susretanja, prožimanja i sukobljavanja, s njihovom minulom i aktualnom političkom, događajnom pojavnošću. U izdanju beogradske Prosvete, 1994. godine pojavio se prevod važne knjige ovog profesora „religije i međunarodnih odnosa“ na Univerzitetu u Džordžtaunu, Islamska pretnja – mit ili stvarnost. U teorijsko-metodološkom pogledu, rečena Espozitova studija može se smatrati, istovremeno, i programskom i sintetičkom, jer je nastala posle već zavidnog niza autorovih publikacija, rađenih samostalno ili u koautorstvu (što je omiljen način rada ovog veoma plodnog islamologa), u kojima je iznosio i proveravao svoje teze, a saopštena je u trenutku kad su to učinili poželjnim i unutrašnji, naučni i spoljašnji, epohalni i vannaučni, ali bar podjednako bitni razlozi. U zaključku svoje veoma podsticajne knjige, odgovarajući na pitanje postavljeno njenim naslovom, Espozito ono što se često oseća i naziva „islamskom pretnjom“ odbija da odredi u terminima binarne opozicije mit – stvarnost, već predlaže da se realnost savremenog islama prihvati kao izazov. U ovom stavu sadržana je i uporišna misaona, ali i vrednosna i moralna tačka ukupnog njegovog islamološkog projekta, koji, zajedno s grupom istomišljenika i islamologa sličnih uverenja, a različitih provenijencija, dosledno i uspešno ostvaruje tokom poslednjih dveju decenija. Čitalac će u bogatom naučnom aparatu koji, kao jednu od svojih značajnih vrlina, sadrži ovo izdanje, naći podatke o pojedinim etapama i rezultatima dosadašnjeg Espozitovog sistematičnog islamološkog Tour d’Islama, a za nas će, s obzirom na prirodu i namenu našeg osvrta, najzanimljivija biti četvorotomna Oksfordska enciklopedija modernog islamskog sveta (Njujork – Oksford, 1995), kao kolektivni islamološki pokušaj odgovora na izazov savremenog islama, rađen delom svakako istovremeno i paralelno s Oksfordskom istorijom islama – jer, reč je o dugoročnim projektima – a objavljen nešto ranije.

U Espozitovom predgovoru oksfordske enciklopedije, prethodnice knjige koja se sad pojavljuje i na srpskom jeziku, na način izričitiji i jasniji no što je to učinjeno u predgovoru pisanom za ovu, iznete su neke ocene i predočena teorijska i metodološka načela od ključnog značaja za razumevanje idejnog plana na kome je podignuta u svakom pogledu impozantna građevina Oksfordske istorije islama. Espozito u tom predgovoru saopštava nameru i želju da Oksfordska enciklopedija modernog islamskog sveta popuni prazninu u islamološkoj literaturi koja se odnosi na „prisutnost i uticaj islama na globalnom planu“ u moderno doba i da posluži kao zamašniji priručnik koji će korisniku omogućiti neposredan pristup pouzdanim i svežim naučnim saznanjima o jednoj kompleksnoj makrotemi od najveće moguće aktualnosti. Autor, takođe, zapaža da je nedostatak ovakvog izvora obaveštenja naročito jasno uočen posle Islamske revolucije u Iranu (1979), koju određuje kao „vododelnicu, ne samo u bliskoistočnoj politici, već i u proučavanju islama i muslimanskih društava“. O tome da je, politički, simbolički i epistemološki, Islamska revolucija bila prelomni događaj koji je dramatično skrenuo pažnju na proces koji Espozito definiše kao „veliku i svestranu afirmaciju islama od šezdesetih godina“ postoji puna saglasnost među islamolozima, čak i onima koji na ovaj fenomen ne gledaju jednako i različito ga tumače. Verujem da nije (samo) plod inercije trenutka i priključivanja svetskom medijsko-publicističkom horu, ako se već sada pretpostavi da bi 11. septembar 2001. godine mogao biti nova „vododelnica“, opet i politička, i simbolička, i epistemološka. Iako će pouzdani sud o tome moći da se uobliči tek nakon više godina, kao, uostalom, i onaj prethodni o Islamskoj revoluciji, za osnovanu pretpostavku o dalekosežnom značenju i značaju 11. septembra već sad ima više nego dovoljno elemenata. Uostalom, nije li iskusni istoričar Erik Hobsbaum svoje opredeljenje da u studiji Doba krajnosti (The Age of Extremes) dvadeseti vek nazove „kratkim“ ili „skraćenim“ (jer je, po njemu, počeo „sa zakašnjenjem, 1914, a završio se pre kalendarskog kraja, raspadom SSSR, 1991“), u jednom naknadnom razgovoru relativizovao, ukazavši na, ipak, konvencionalnu prirodu svih periodizacija (Intervista sul nuovo secolo, Bari, 2001). Ono što, međutim, nije ni sporno ni konvencionalno, jeste nesumnjivo „ubrzavanje i zgušnjavanje istorije“, pa je, tako, moguće znatno skraćivanje perioda između događaja i datuma koji u pojedinim ravnima posmatranja predstavljaju „vododelnice“.

mosque-222089_640

Izvor: pixabay.com

Činjenica da objavljivanje dveju islamoloških sinteza (a srećom i prevođenje jedne od njih na srpski jezik), kojima su Espozito i njegovi saradnici pokušali da zaokruže jedan mogući naučni odgovor na izazov savremenog islama, pada upravo u vreme nemilosrdnog pobadanja nove krvave zastave, oznake nove deonice u istorijskom suočavanju islama i neislama, nikako nije neutralna za recepciju i kritički odziv na njih. Neizbežno sagledavanje u horizontu transistorijske dinamike te civilizacijske interakcije i njenog epohalnog manifestovanja ne može ništa oduzeti nesporno visokoj, inherentnoj naučnoj vrednosti ostvarenja kao što su Oksfordska enciklopedija modernog islama i Oksfordska istorija islama, ali će svakako doprineti osnovanijem prepoznavanju njihovog mesta u epistemološkim koordinatama savremene islamologije, a i šire, tokovima ideja u društvenim i humanističkim naukama današnjice. Ovo tim više što Espozito i njegovi saradnici nastupaju s neskrivenim, naučno sasvim legitimnim ambicijama dovođenja u pitanje nekih temeljnih postavki „klasične islamologije“.

U predgovoru prethodnoj Enciklopediji, Espozito izričito saopštava da pristup za koji su se on i njegovi saradnici opredelili u ponečemu, zapravo predstavlja „izazov prošloj mudrosti“ („the wisdom of the past“). Za razliku od njenih aksioma, „nova mudrost“ zastupala bi, na primer, stav da „modernizacija i versko samopotvrđivanje nisu nužno inkompatibilni i da sekularizacija društva nije preduslov za društvene, ekonomske i političke promene i razvoj“. Identičnu formulaciju čitamo već na prvoj stranici „Uvoda“ u Oksfordskoj istoriji islama, što svedoči da je reč o jednoj od temeljnih teorijskih postavki „nove mudrosti“, kao i da između dvaju segmenata ovog islamološkog projekta, enciklopedijskog i istorijsko-sintetičkog, postoji puno organsko jedinstvo. Iako su mnoge pojedinačne studije, kako kaže DŽ. Espozito, bitno doprinele „ispravljanju konvencionalne mudrosti“, osećala se preka potreba za priručnikom „usredsređenim na moderno doba“, koji bi, polazeći od novih teorijsko-metodoloških uvida, obradio islamski svet „na sveobuhvatan, uporedan i sistematičan način“. Kao glavne odlike metode primenjene u pisanju članaka za Oksfordsku enciklopediju modernog islamskog sveta, Espozito navodi (1) težište na modernom dobu, (2) oslanjanje na metodologiju društvenih nauka i (3) „uravnoteženje esencijalističkog pristupa empirijskim realnostima islamskog sveta“, pored ostalog i kroz komparativnu analizu. Ako se, po prirodi stvari, a s obzirom na nepodudarni vremensko-predmetni zahvat dvaju izdanja, zanemari prvo koncepcijsko svojstvo, za ostala dva može se reći da su u punoj meri primenjena i u Oksfordskoj istoriji islama, premda to u „Uvodu“ nije tako izričito saopšteno. „Oslanjanje na metodologiju društvenih nauka“, kojim se verovatno želelo distancirati od dominantno filološkog i pozitivističkog pristupa tradicionalne (islamološke) orijentalistike, nije nešto metodološki novo ili revolucionarno, jer već odavno nema ozbiljnih proučavalaca raznih aspekata islamske civilizacije, uključujući verski, istorijski i kulturni, koji zanemaruju metodologiju i dostignuća društvenih nauka. Najzanimljivije je, svakako, treće određenje. Ono je, reklo bi se, ključno. Uzdržanom i opreznom formulacijom o tome da se nastojalo, predočavanjem i tumačenjem iskustvene stvarnosti islamskog sveta (odnosno različitih konkretnih manifestacija te stvarnosti) uravnotežiti („balance“) esencijalistički pristup, sugeriše se da je upravo prekomerni, pa i isključivi esencijalizam neprihvatljiva karakteristika konvencionalne islamološke mudrosti, koja bi trebalo da pripadne prošlosti. I, tu smo u samoj matici spora između, uslovno rečeno, stare i nove islamologije (orijentalistike), sporenja koje se za napredak ove izrazito interdisciplinarne/multidisciplinarne naučne oblasti tokom poslednjih nekoliko decenija pokazalo kao neslućeno plodonosno, o čemu najubedljivije svedoči i Oksfordska istorija islama, kao i njena enciklopedijska prethodnica.

granada-182837_640

Izvor: pixabay.com

Reč je, dakle, o naučno artikulisanom, svestrano osmišljenom i u dobroj meri zaokruženom saopštavanju stava koji pripada jednoj liniji u nikako novom disputu unutar orijentalističkog esnafa, uz povremeno, a poslednjih godina sve glasnije i nametljivije uključivanje novokomponovanih medijskih „eksperata“ koji toj naučnoj porodici ni po čemu ne mogu istinski pripadati. Da je tako, i da je profesor Espozito toga potpuno svestan, govori i njegovo osećanje potrebe da istakne jednu odliku svog saradničkog tima koja bi, strogo naučno posmatrano, trebalo da je irelevantna. On, naime, naglašava da obrađivači 750 enciklopedijskih odrednica „predstavljaju ne samo različite disciplinarne perspektive (…), već i različite nacionalne i religijske tradicije“, objasnivši potom da „uključivanje značajnog broja naučnika stasalih u raznim muslimanskim sredinama odražava širinu i složenost ’posmatranog islama’ i štiti od potencijalnih zamki orijentalizma“. S obzirom na to da je u pisanju Oksfordske istorije islama učestvovao ne samo u ishodišnom smislu etno-konfesionalno podjednako mešovit naučnički sastav, već delimično i isti islamolozi, jasno je da je i na nju primenjen opisani zaštitni mehanizam protiv iskušenja „orijentalizma“.

Sve šire uključivanje „domorodaca“ u proučavanje, opisivanje i tumačenje vlastitih društava i njihovih istorija pozitivna je tendencija koja se prirodno javila u postkolonijalno doba, kroz demokratizaciju obrazovanja, a pogotovo u uslovima objektivne komunikacijske, informacijske i obrazovne globalizacije. Uzgred, možemo biti više nego zadovoljni time što je pisanje enciklopedijskog članka o islamu u balkanskim državama Dž. Espozito poverio svakako jednom od najboljih poznavalaca te problematike u svetu, francuskom orijentalisti Aleksandru Popoviću, ali svakako ne prvenstveno zato što je rođeni Beograđanin. Štaviše, pokloniti, u datom slučaju, poverenje nekom rođenom ili pridošlom Beograđaninu moglo bi se pokazati kao velika greška. Na isti način, sama činjenica da je neko ponikao u muslimanskoj sredini nije nikakva garancija da će njegovi islamistički prilozi biti kvalitetniji i/ili objektivniji. Ako ne usvoji naučni pogled na svet, ne interiorizuje proverene i stabilizovane segmente „objektivnog znanja“ i ne ovlada tajnama struke i orijentalističkog zanata, uključujući veći broj stranih jezika, sve može ostati samo na razini komparativno boljih izvornih predispozicija, dok rezultati po pravilu bivaju saznajno bezvredni, a često i nekritički tendenciozni. „Zar bi bilo umesno da se savremeni Grci pobune zbog toga što se i pripadnici drugih naroda danas bave proučavanjem klasične helenske kulture“, upitao je, retorički, svojevremeno ostrašćene orijentalne kritičare navodnog „orijentalizma“ zapadne orijentalistike jedan od najprokaženijih korifeja „stare škole“, veliki islamolog Bernard Luis. Sve ovo, naravno, dobro zna i tako izvrstan naučnik kao što je Espozito, ali ipak nalazi za shodno da se pohvali nacionalno i verski mešovitim sastavom svoga tima, kao „antidotom“ protiv orijentalizma. To je jamačno krajnje indikativno.

prof-jl-esposito

Džon L. Espozito
Izvor: worldbulletin.net

Da bi se razumela idejna pozadina celokupnog Espozitovog islamološkog projekta, a samim tim i Oksfordska istorija islama smestila u odgovarajući pretinac epistemološkog „periodnog sistema“, važno je podsetiti da je ovaj naučnik ponikao iz sastava jezuitskog američkog Univerziteta „Svetog krsta“, a da je u Džordžtaunu osnovao Centar za muslimansko-hrišćansko razumevanje, kojim i danas rukovodi. Njegova ideja-vodilja je uspostavljanje i unapređivanje muslimansko-hrišćanskog dijaloga, za šta je pretpostavka bolje uzajamno upoznavanje, otklanjanje neznanja, poluistina i predrasuda, priznavanje i uvažavanje različitosti, davanje dostojanstva i glasa svima, prevazilaženje stega svakog etnocentrizma, kulturocentrizma, religiocentrizma, a na prvom mestu, kad je o (hrišćanskom) Zapadu reč, evropocentrizma, kome u specifičnijem vidu pripada i tzv. „orijentalizam“… Sve su to ciljevi i zahtevi kojima se nema šta zameriti i čije bi dosledno sprovođenje zasigurno udaljilo čovečanstvo od ivice provalije blizu koje se, svim prividima uprkos, praktično stalno nalazi, a povremeno i srlja ka njoj. Ali, teško je, ako ne i nemoguće, do kraja ravnopravno istrajati kao zatočnik nauke i kao čovek misije. Ma koliko misija plemenita bila… A Džon Espozito je i jedno i drugo, i to na način koji se po unutrašnjem skladu graniči s najvišim ljudski ostvarljivim dometom, kakvih je istorija orijentalistike zapamtila možda samo nekoliko. Blagodareći tom njegovom jedinstvenom podvigu, islamološke studije koje piše ili čijim sastavljanjem rukovodi toliko su uspele i naučno vredne, a i misija u isti mah delotvorna. Odjek njegovih radova i izdanja snažan je i u sekularnim, i u hrišćanskim, i u muslimanskim sredinama, a čitalački odziv (zli jezici kažu, i „petrodolarski“) znatan. Ostvaruje i nesumnjiv društveni i politički upliv, pa je jedno vreme bio i savetnik za islam pri američkom Stejt Dipartmentu, što bi značilo da su osnovne linije njegovog relativizujućeg, „dijaloškog“ pristupa „stvarnosti, a ne fikciji islama“ bile usvojene kao doktrinarni orijentir u glavnom centru svetske moći. Samim tim, postao je implicitna mera „političke korektnosti“. Espozito u svom pristupu islamu nikako nije usamljen. Pre bi se moglo reći da on, zapravo, na najparadigmatičniji, najcelovitiji i najuticajniji način reprezentuje zalaganje za uobličavanje i afirmisanje jednog izmenjenog, tolerantnog i (ekumenski ili globalistički) otvorenog nastupanja prema islamu i muslimanima u savremenom svetu, uz veće razumevanje za njihovu egzistenciju, a izvesnu prećutnu evazivnost pred esencijom. Dve poslednje decenije svetske islamologije i tematski srodnih disciplina obeležene su nizom zapaženih ličnosti i radova, koji su opisani misaono-analitički model učinili dominantnim, potiskujući većma „esencijalističke“ glasove kao nemoderne, prevaziđene, uskogrude, pa i rasističke. Dobronamerno, ali i kratkovido, zanemarivana su podjednako dobronamerna, no dalekovida, upozorenja da bi proces uzajamnog otvaranja i upoznavanja, da bi doneo zdrave i trajne plodove, morao biti dvosmeran. Predstavljajući knjigu Islam i hrišćanstvo (Rim, 1993) jednog od najusrdnijih „apostola“ hrišćansko-islamskog dijaloga, redovnika Morisa Bormansa, mudri nestor italijanskih orijentalista Frančesko Gabrijeli, i sam svojevremeno meta antievropocentričnih dijatriba, blago je izneo „lični utisak“ da se susret između dveju velikih avramovskih religija ne događa baš uvek „na pola puta“, s podjednakim ulaganjem napora obeju strana da dođe do zbližavanja. Činilo mu se da je hrišćanska strana ipak nešto aktivnija i da je prešla neuporedivo duži put… Oksfordska istorija islama vredan je civilizacijski i naučni beleg na dostignutoj tački te duže deonice puta i, kao takva, nije samo dragoceni izvor uzorno obrađenih i predočenih činjenica o povesti i savremenosti islama, već nosi i dostojanstvo trajnog dokumenta ljudske potrebe i nastojanja, do žrtve, da se razume Drugi, jer bez Drugog ne može biti ni Mene, a ni sveta, kao Promisli Jednoga i Jedinoga, biblijskog ili kuranskog, svejedno…

Darko Tanasković
Iz pogovora za knjigu Oksfrodska istorija islama (drugo izdanje)